« Glose sur Ivan Generalić »  de Fernando Arrabal.

C’était un peintre né à Hlebine  le 21 décembre  1914 et mort à Koprivnica  le 27 novembre  1992.

Ses tableaux  sont remarqués  pour leurs effets de transparence et de brillance.

Ils requièrent une technique particulière, à l’opposé de la peinture sur toile.

Un peintre sur toile commence généralement par le fond à grands traits et termine par les détails.

Au contraire, Ivan Generalić commence par une esquisse sur papier, puis se sert de la transparence pour décalquer le dessin.

Il continue ensuite par peindre les détails les plus petits (feuilles d’arbre, brins d’herbe), laisse sécher son oeuvre,

s’attaque ensuite aux surfaces plus grandes et ne peint le fond du tableau qu’en dernier.

À chaque étape de sa création, il efface soigneusement les traces de pinceau pour arriver à une surface aussi lisse et brillante que possible.

En 1959 il réalise ‘Drvosječe’ (Bûcherons) une petite huile de 42 cm. x 68 cm.

Vingt ans plus tard,   en novembre 2019, je le découvre et  m’enthousiasme pour lui .

***

Ivan Generalić rođen je 21. prosinca 1914. u Hlebinama u siromašnoj seljačkoj obitelji. U razdoblju od 1921. do 1926. godine završio je četiri razreda pučke škole u Hlebinama i peti razred u Drnju. Tijekom djetinjstva pomaže roditeljima – majci Tereziji i ocu Mati – u poslovima oko seoskog gospodarstva te crta i slika u slobodno vrijeme. Kasnije se bavi poljoprivredom, no ne zanemaruje slikanje. Kao petnaestogodišnjak upoznaje akademskog slikara Krstu Hegedusica (1901. – 1975.) te pod njegovim mentorstvom počinje sustavno slikati.  izložbi udruženja umjetnika »Zemlja« koja je bila otvorena u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu 13. rujna 1931. godine.

Godine 1934. sklapa brak s Ankom Kolarek, a 1935. godine rađa im se sin Josip koji će krenuti očevim stopama i također se afirmirati kao slikar. Godine 1936. sudjeluje u I. izložbi hrvatskih seljaka slikara Generalić – Mraz u Salonu Urlich u Zagrebu. Godine 1938. održava dvije samostalne izložbe – ponovno u Salonu Urlich u Zagrebu te u Novom Sadu. Usprkos tomu što je postao uvažen i cijenjeni slikar, ostaje i dalje živjeti na selu te se paralelno bavi slikarstvom i poljoprivredom.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata Generalić okuplja u Hlebinama nekoliko nadarenih seoskih mladića i time započinje druga generacija seljaka – slikara tzv. Hlebinske škole. Godine 1952. u Zagrebu se osniva Seljačka umjetnička galerija  čiji je stalni postav bio baziran poglavito na Generalićevim slikama.

Jedna od ključnih godina za Generalićevu slikarsku karijeru bila je 1953. kada priređuje samostalnu izložbu u Parizu kojom započinje njegov uspješan prodor u širi europski prostor.

U to doba počinje blisko surađivati s povjesničarom umjetnosti, likovnim kritičarom Mićom Bašičevićem. Sredinom pedesetih godina radi kao honorarni nastavnik likovnog odgoja u osmogodišnjoj školi u Hlebinama. Godine 1958. sudjeluje na povijesnoj i kritičkoj izložbi 50 Ans d’Art Moderne u Bruxellesu, gdje je uvršten među najeminentnije slikare prve polovice dvadesetog stoljeća. Sredinom šezdesetih godina započinje suradnju sa švicarskim galeristom Brunom Bischofbergerom.

U Bratislavi 1969. godine na svjetskoj izložbi naive međunarodni žiri uvrštava ga, kao jedinog živućeg slikara, u klasike naive. Godine 1975. umire mu supruga Anka.

Od 1977. godine živi naizmjence u Sigecu i Primoštenu. Godine 1980. ženi se Rozom Lončarić s kojom će provesti ostatak života. Iste godine poklanja dvadesetak slika Galeriji, čime je utemeljena muzejska zbirka Ivan Generalić. Tijekom svoje slikarske karijere priredio je preko sedamdeset samostalnih izložaba te je sudjelovao i na nekoliko stotina grupnih, među kojima su i najznačajnije smotre svjetske naive. U nekoliko navrata bavio se i kazališnom scenografijom, a brojnim crtežima ilustrirao je i više knjiga poezije. O njegovu stvaralaštvu objavljeno je osam monografija, od kojih su neke prevedene na više svjetskih jezika. O njegovu životu i radu Mladen Pavković objavio je nekoliko zapaženih knjiga, inicijator je podizanja spomen ploče na obiteljskoj kući u Sigecu, gdje je živio, a organizator je i Okruglog stola pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture o djelu – Ivana Generalića. Pavković je također objavio i CD s naslovom « Tako je govorio Ivan Generalić », a u povodu 100-te obljetnice njegova rođenja.

Generalićev slikarski opus može se podijeliti u nekoliko stilsko-morfoloških i poetičkih cjelina ili razdoblja: na razdoblje od 1930. do 1932./33.; zemljaško i postzemljaško razdoblje od 1932./33. do 1936./37.; lirsko ili „belkantističko“ razdoblje od 1937./38. do 1945.; razdoblje od 1946. do 1950./51. (doba realističkog prosedea i tendencioznog realizma); razdoblje od 1952. do 1961./62. (doba pune zrelosti i druge klasike te umjetnikove iznimne međunarodne afirmacije); razdoblje od 1963. do 1973./74. (doba osobnog manirizma) te na razdoblje od 1974. do 1992. godine (doba nove sinteze i pozne godine).

To je doba tzv. inicijalne ili „dječje“, „infantilne“ faze. U tom razdoblju nastaju Generalićeva djela na kojima se ističu plošnost, stilizacija i ritmizacija te stanovite nespretnosti u oblikovanju. Umjetnik radi uglavnom akvarele – Hlebinski kanas, Talajčev most, Brlekov mlin, Husovci u snegu i Sajam u Novigradu Podravskom – te niz crteža tušem (Cigani).

Značajno mjesto u Generalićevu opusu zauzimaju crteži. Važnost tih djela proizlazi iz nekoliko činjenica. Vladimir Crnković navodi da je „umjetnik svoju likovnu djelatnost započeo crtežima“, da je „crtež osnovni konstitutivni dio svake njegove slike i, naposljetku, da je on u crtežima, kao samostalnoj disciplini, stvorio niz značajnih djela.“ Crteži Ivana Generalića od velike su i povijesne i teoretske važnosti jer su to prvi primjeri naive na prostorima Hrvatske i cijele onodobne Jugoslavije.

Prvi je Generalićev poznati crtež Cigani iz 1931. godine i bio je izložen na trećoj izložbi grupe Zemlja u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. S obzirom na važnost i opsežnost crteža u Generalićevu opusu, sve do 1984. godine kada Vladimir Crnković objavljuje studiju Ivan Generalić – Crteži, nije postojao cjeloviti prikaz umjetnikova crtačkog umijeća te je taj dio njegova stvaralaštva bio nedovoljno istražen. Generalićevi crteži, što se tiče oblikovanja, stilizacije te odabira tema i motiva, okvirno prate približno iste stilsko-morfološke i poetičke značajke kao i njegova slikarska djela.

Tijekom prvog razdoblja umjetnik crta olovkom i tušem pod mentorstvom Krste Hegedušića. U zemljaškom razdoblju Generalićevi se crteži odlikuju uporabom stroge kompozicije i plošnošću te sažimanjem na bitno.Koristio se jasnom i oštrom crtom kao osnovnim izražajnim sredstvom te se koncentrirao na ritmizaciju i tipološko predstavljanje likova. Tada nastaju crteži Stari Ferko, Rekvizicija, Krava i U štali – svi iz 1932. godine.

U doba lirskog ili belkantističkog razdoblja dolazi do promjena i u poetici crteža; na Generalićevim crtežima prevladavaju prikazi pejsaža s isticanjem lirizma i poetskog realizma. Tijekom tog razdoblja on se počinje služiti mekšom i gušćom crtom, ali i dalje izbjegava uporabu sjenčanja na crtežima. Tada u Generalićevim djelima prevladava sažimanje na bitno, stilizacija i stil bijelih figura na bijelom fondu te oblikovanje u obrisima bez detaljiziranja.
Godine 1946. započinje razdoblje s izvjesnim socrealističkim značajkama, a od 1963. nastaju brojna narativna djela. Vidi se jaka gestikulacija likova, teatralnost i kulisno oblikovanje krajolika i arhitekture. U tom razdoblju Generalić počinje isticati voluminoznost sjenčanjem u crtežima olovkom i počinje učestalo izlagati crteže predloške za slike na staklu.